“Prijatelji me uglavnom zovu Đole…Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži…


Rođen sam 1953. godine (Bik) u Novom Sadu, u gradu kroz koji protiče Dunav. U Evropi formalno. 
Išao sam u gimnaziju, ali nisam maturirao. Studirao sam geografiju, ali nisam diplomirao. Sve u svemu nije baš sjajno, ali je ipak korisnije nego da sam u međuvremenu doktorirao marksizam, kao neki moji ambiciozniji vršnjaci. Vojnu obavezu sam regulisao, u celosti, nisam osuđivan, ni krivično gonjen, i nisam bio član Saveza komunista.

Nosilac sam najvećih društvenih priznanja, od kojih nemam ni najmanje lične koristi.
Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. 

Snimio sam deset singl i devet LP-ploča. Pozlatile se, dao Bog…Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

Jedva čekam da vidim ko će sledeći “napuniti” Skoplje, Niš, Beograd, Sarajevo, Zagreb i Split, o istom trošku.
Trenutno propuštam visinu. Pred narodnjačkom najezdom, povukao sam se u utvrđene gradove. Živim, još uvek, u Novom Sadu, gde sam za sebe plaćam socijalno i penzijsko osiguranje. O porezu da i ne govorimo…

Oženjen sam, sretno, devojkom po imenu Olivera, ponosan sam otac dve lepe devojčice.
I gotovo…
Oni koji su me zavoleli po muzičkoj liniji, znaju štošta o meni.
Oni koji me do sad nisu zavoleli, i neće, bojim se…
Ni zbog ovog romana.
Mog prvog, inače…
Pardon…
Prvog koji je duži od šest minuta…”

Tri posleratna druga

Đole je u međuvremenu postao otac jednog (ne više malog) dečaka, Alekse. (prim.ur.)

P.S. Sa istom ženom 🙂