Објављено 19. септембар 2017.

Izdanja

сеп
19
Kalendar Mog Detinjstva


Odlomak:

Lepo mi dođe da se rasplačem kad pomislim ko sve nije imao detinjstvo? Mislim da je bilo čisto rasipništvo dodeljivati ga ba svakoj budali…

No, i o tome je, pretpostavljam već rečeno šta treba?

Odavno sam shvatio da „Misli Poznatih I Slavnih“ nisu obavezno i „Misli Preterano Pametnih“, ali (pored lascivne izjave matore poleguše čuvene po tome što se udavala devet puta, ili suvoparne definicije nobelovca koji je još kao sedmogodišnjak posumnjao da dijagonala nepravilnog tetraedra pomnožena vlastitim korenom daje jedan broj bez kog se naprosto ne bi moglo?), u tim knjižurinama se srećom uvek provuče i poneki stih našvrljan na kafanskoj servijeti, koji svojom genijalnošću u momentu postidi sve one koji se nadaju da se do mudrosti ponekad može stići i upornošću i marjivim vežbanjem…

Ako su o detinjstvu, znači, ponešto već rekli Ljermontov ili Bernard Šo, Felini, Nušić, ili Bilo Koji Od Tih Promućurnih Čičica, teško da bih ja tu išta imao da dodam?

A opet, ovo je moja priča, baš me briga, gde ću to reći ako ovde neću?

Објављено 26. јун 2015.

Izdanja

јун
26
Đorđe Balašević - Jedan od onih života

Takvi smo Mi Ovde?

On je u Novom Sadu od sedamdeset i pete. Ali rodom iz Vrbasa, naglasio je? Taj gradić je slučajno jedva četrdeset i koji kilometar daleko, i to je dakle uveliko Ovde, što ne menja puno na stvari…
Jer on je samo rođen Ovde…
I samo je proživeo život Ovde…
Inače nije Odavde…
Svi Sloveni su zabrljali negde u počecima, negde gde ni istorija ne domašuje, ukrali su nekom božanstvu nanulu, ili tako nešto, i otad nose beleg prokletstva za uhom…
Mogu da se zbliže sa svakim, i sa crnim đavolom, jedino sa sobom ne… A Srbi su razbijeni nesretno, kao ogledalo, svaki delić se ogleda za sebe… Šumadinci. Krajišnici. Paprikan. Kamenjari.
Gorštaci. Prečani… Razlikujemo se i folklorno i civilizacijski, uveliko i antropološki? Samo nas još truba spaštanja ponekad okupi pod istom zastavom… Takvi smo Mi Ovde? Tri kolonizacije u istom
veku? Ni Americi ne bi bilo svejedno?
Prvi Neprilagodivi stigoše u Vojvodinu devetnaeste. Koliko se generacija složi u sedamdesetak godina?
Da su devetnaeste otišli u Španiju da li bi naučili habaneru do sad? Da su otišli na Sardiniju,
da li bi danas ikoju pticu voleli više no galeba?
Kakvo je to seme koje ne može da se primi na zemlji kao što je ova, na zemlji u kojoj i izgubljen novčić proklija?
Mi Ovde, i Oni Odande Greškom Rođeni Ovde…
Stara priča…
A kad priča počne sa „bila jednom dva brata“, to obično ne izađe na dobro…
Jedan od onih života

Објављено 26. јун 2015.

Izdanja

јун
26
Kao rani mraz


Cimbalista, kao da razvlači testo za griz-štrudlu, motajući pređe palicama preko
instrumenta, od sebe ka suprotnim uglovima…
Violina kreće temu koju Vasa, sa kartama u rukama, odmah prepoznaje, i okreće se preko
ramena ka primašu koji se smeška znajući da ga je „našao“ tom pesmom…

SEP BUCI: „Kis napraforgo, mah goropadni cvet…
Zbog kog se sunce s neba spustilo na svet… “

Za stolom, preko puta Vase, sedi i Doktor Šefer, već opisan kao očigledni gospodin, tankih
geblovskih brčića i zamagljenog melanholičnog pogleda, možda malo poročniji nego što bi
mu to društveni status dopuštao? Uz srebrnu, ružama oko inicijala izgraviranu tabakeru,
uvek je tu i kristalna čašica „megmergez gyumolcs“ likera koji se inače ne može redovno
naručiti čak ni u Dar-Mar Čardi, i podatkom da Irenka i tu čašicu i taj liker čuva samo za
posebne goste, polako kompletiramo spisak poroka Dr. Arona Mlađeg, od blede pikove dame
u njegovoj ruci, pa sve do rumene dame sa tačkastoni konobarskom tacnom u svojoj ruci…
Oni koji tumaraju ponoćnim Hadom kocke znaju da tu likovi nisu tipizirani kao u romanima,
pa bi im tako i prisustvo urednog sredovečnog činovnika, desno od Dr. Šefera, bilo prirodnije
od pojave četvrtog tipa za stolom, koji je jedini pokušavao da liči na kartaroša, po čemu
se nepogrešivo moglo zaključiti da on to nije? Taj svat je imao i svog saradnika, takođe
zalizanka, koji je nevešto glumio da svaki čas odlazi po nešto, pokušavajući u stvari da šacne
stisnute i birokratski poređane Činovnikove karte, što mu, sudeći po razvoju partije, baš i nije
polazilo za rukom…
Doktor se zaslušao, po njegovom i inače očajnom pogledu, nije se moglo odrediti da li je to
zato što tu pesmu čuje prvi put, ili zato što je čuje hiljaditi put, ali ga je očito, kako se
primicala stolu, dirala sve više, bolno a slasno, kao nokti voljene žene po leđima…
Prošavši čitavu salu svirajući solo, Sep Buci je svojim savršenim osećajem za takt poslednji
ton pred sledeću strofu odsvirao unisono sa poslednjem korakom do Vase, koji takođe nije
imao problema sa ritmom…

VASA: „Lako je kad te neko ni ne zavoli…
Tad samo tamna strana srca zaboli… “

Doktor, na čiji se potez čekalo, zadržao je kartu u ruci sve dok primaš, odlazeći, ponovo nije
krenuo u solo, a i onda ju je odložio na talon tiho, kao da na nekoj velikoj premijeri spušta
sklopljeni program u krilo…
Vasa je naslutio da će mu ta karta izbiti par krupnih novčanica iz džepa, ali je ispoštovao
Doktorov aristokratski gest, tim pre što je ovaj violinu slušao i dalje, ni ne posegnuvši za
popriličnom gomilom na sredini stola…

VASA: Ide vas danas, Doktore…

Zalizanko je to već zajedljivim šapatom prokomentarisao sa Drugim Zalizankom, ali kad je
već i Vasa progovorio, nije odoleo a da ne bubne naglas onu otrcanku koju svaki amater izgovori
bar jednom u toku partije?

ZALIZANKO: Ko ima sreće u kartama… Nema je u ljubavi!

Čudno, ali na te njegove reci Doktor pogleda Vasu, a ne onog ko ih je izgovorio…

DOKTOR SEFER: Da… A ko nema sreće u ljubavi… Nema je ni u čemu…

Scenario „Kao rani mraz“, sekvenca tuče na čardi

Објављено 26. јун 2015.

Izdanja

јун
26
Tri Posleratna Druga RS

Jednom sam se zapitao kome je to palo na pamet da proglašava gradove herojima, ali sam ubrzo odustao.
Nikom to nije palo na pamet.
Nema tu govora o pameti…
Komunalci su, jednostavno, ispucali bonus u proglašavanju ljudi herojima, pa su onda prešli i na gradove.
Grad Heroj?
U našoj novijoj istoriji generalno je došlo do brkanja pojmova „heroj“ i „žrtva“, ali to je već pitanje filozofije.
Nije bitno…
Uglavnom, i moj lepi gradić je u toj velikoj nagradnoj lutriji izvukao pomenutu svecanu titulu.
Pa šta?
Pa ništa.
Ali ako je ova varoš zaista Grad Heroj, onda Gradovi Kukavice definitivno ne postoje na ovom svetu?
Eto…
To se pokazalo i na tom mitingu.
Istorijskom?
Razume se. Zar ima i drugih?
Narod je došao da ruši „vladu“, i to je bilo pošteno. Vlada i jeste tu da bi se rušila, a Narod i jeste tu da bi rušio.
Naš Narod je, uopšte, glavni kad se ruši. Srušio je i Kralja, doduše tek kad je ovaj „otišao“, srušio je i fašizam, ali je nedelju dana pre toga već i Berlin pao, ali bože moj, to samo pokazuje kako je Naš Napaćeni Narod savesno i temeljno znao da ruši.
A da gradi?
Nego šta…
Puna je domovina spomenika naše izgradnje. Suva veštacka jezera, neraspakovane fabrike, planinska brodogradilišta, rudnici na pešcanim ostrvima…
E, jebi ga…
Pa, niko nije savršen…
Bar smo „rušenje“ izgradili do perfekcije…
Jes. To nam ide…
Što se još jednom potvrdilo i u Gradu Heroju, u ranu jesen devetsto osamdeset i osme.
– Dole vlada!
Takav priliv iz okolnih mesta i prigradskih naselja dešava se samo za vreme trajanja tradicionalnog medunarodnog Poljoprivrednog sajma.
Praznik, tako reći…
Čitavo vece prolazili su automobili sa zastavama, kamioni natovareni ljudima i autobusi okićeni slikama Lidera.
Spontana prvomajska parada…
Televizor na pumpi nije se gasio, reporteri su pratili kretanja u gradu, a hiljade i hiljade glava komešalo se na prostoru ispred lokalne „bastilje“, na čijem se stepeništu s vremena na vreme pojavljivao poneki zajapureni govornik, i dobijao aplauze ili zvižduke, već u zavisnosti od toga da li se do mikrofona uspentrao uz stepenice, ili se pomolio iz drugog pravca, kroz zamandrljena vrata opkoljenog Pokrajinskog komiteta.
– Oni moraju pasti!
Naravno da moraju. Predugo zadržavaju red. Džukele moraju biti smenjene da bi sledeća garnitura džukela mogla da uživa u lovištima, malim registracijama i odmaralištima u kojima ti doplaćuju da dodeš.
– Hoćemo nove ljude!
Sigurno. Kao da drugi nemaju rodake koje treba zaposliti? Kao da niko više ne voli da gleda utakmice iz lože i da se švalerira sa narodnim pevačicama?
Dosta je bilo…
Sitni vlastelini su se suviše osilili. Vladar je odlucio da postavi svoje vazale i ubedio je Narod da je to narodna volja.
Ostalo je istorija.
Kakva-takva…
Citavu noć pristizala je molba za rušenje, kamere su se redovno ukljucivale, ali se ništa novo nije dešavalo.
Ni na pumpu niko nije svraćao.
Tek u zoru, kad je Šef došao po zastavu, i otišao, rekavši da ga menjam dok se ne vrati, zaustavio se „stojadin“ sa pet kubanskih revolucionara, opskrbljen tablama sa parolama, i bocom „moćne alkoholne pijače“.
– Sipaj, zemljače…
Zemljak je, sipajući, nanjušio neku frku, ali situacija je bila toliko „specificna“, da sam, za svaki slucaj, reagovao sasvim formalno, kad mi je oteo ključeve iz ruke i mrtvo-ladno se uvalio na sedište.
– ‘Alo, prijatelju! A ko će ovo da plati?
Nedvosmisleno je izleteo iz auta, a i regal koji je sedeo do njega otvorio je vrata sa svoje strane.
– Dosta je ovaj Narod plaćao! Nemoj sad da ti zapalim pumpu, jebem li ti sunce ono autonomaško!
Pumpa je još uvek tamo, da ne ulazim suviše u detalje kako sam je spasao.
Možda bih mogao da se vadim na ono „pametniji popušta…“, ali izreke o pameti su trenutno u velikoj krizi. Stvarno. Eto, na primer, i za „um caruje…“ ima sve manje materijalnih dokaza, s obzirom na to koje su sve klade na vlasti.
No, dobro. Ja dakle nisam „popustio“.
Oduzeo sam se, ako ćemo pošteno…
Oprosti mi Clint Eastwood, gde si da si, jednog bih još i mogao da pičnem, od dvojice bih još i mogao da zbrišem, ali ovo bi ipak bilo više za „Verovali ili ne“…
Ocenio sam da ne vredi da razbijem te tipove jer mi to ni onako niko ne bi verovao, pa sam, pomalo pokislo, ušao unutra.
Pokislo?
Pa da. Da ne koristim neke druge tečne stilske figure…
A direktan prenos istorije i dalje je stizao iz centra…
Kažu da važne odluke treba pustiti da prenoće, i zaista, shvativši da tipovi pred Komitetom „ne pire u ‘ladnu čorbu“, mnogi gradski kolektivi ujutru su im se pridružili u kompletnim sastavima, a neki su još doneli i užinicu, kamione pune sokova, jogurta, sendviča i kojekakvog peciva.
Šta? Zar je to za revolucionare?
Ko je još video Marksa sa perecom i Engelsa kako sisa sok od borovnice?
Fijuuuuuuuuuuuuuuuuu!
Narodu ne treba puno da se naoruža. Prema svakom govorniku, više nije bilo važno s koje strane dolazi, letele su kifle, tetrapak i odmrznute jabuke, i još su nedostajale samo one pite, i Stanlio i Olio, pa da to bude prava burleska, čemu je od samog pocetka naginjalo.
A onda sam prestao da se smeškam. Martin je prišao mikrofonu.
Ne sad, budalo jedna…
Nisam čuo šta je govorio. Niko nije. Činilo mi se da galama i zvižduci dopiru i bez televizora, kroz otvorena vrata, izdaleka, preko Majura, Petrovaradina i Dunava.
Pljes!
Neki „bombaš“ ga je dobio…
Nije to fer…
Pričali smo nešto o uspomenama. Mogao bih da ga pamtim nasmejanog, u njivi, na orahu Deda-Štetinog prvog komšije i smrtnog neprijatelja Čika-Gašpara. Mogao bih da ga pamtim zapetljanog u pecaljke u jednom čamcu nasukanom na sedef Krčedinske ade. Mogao bih da ga pamtim kako radosno maše iza velikog paketa, čekajući me na kapiji vojne pošte te i te…
Ima toliko toga…
Stvarno nije fer…
Zašto ga se svaki put setim baš takvog, neobrijanog, na ivici suza, poraženog, sa onim idiotskim šnitom „parizera“ koji nije primetio, i koji se gizdavo, kao generalska epoleta, sve vreme govora šepurio i klatio na levom ramenu svečanog, “konferencijskog” odela…
Martin je bio vojnik sistema. Dobar vojnik lošeg sistema. Dešava se…
Verovao je u Tita, u Jugoslaviju, samoupravljanje, verovao je u bratstvo-jedinstvo, socijalizam, u Nesvrstane…
Hm…
Verovao je u Srušeni most, Boru i Ramiza, Ćebe na tenku, Hrabre ilegalce…
Ne vredi…
Što više nabrajam, sve mi je smešnije.
I sve mi je tužnije što je moj prijatelj umro verujući u to.
Verovao sam i ja, ne kažem. I svi smo, kad već moram da lajem.
Ali smo preležali tu bolest…
Neki lakše, neki teže. I neki pre, a neki kasnije.
Malo je bilo imunih…
Slušam danas pametnjakoviće koji su „znali da će to tako biti“. Kažiprst im je kljucni deo tela. Malo njime prete, malo ga uperavaju u nekog. A ti isti pederi su se još u srednjoj školi guzili da ih prime u Partiju.
Jebo te miš, da sam znao da ce biti tako lako zataškati Crvenu Knjižicu, ne bih se u mladosti onoliko otimao i batrgao da je ne dobijem?
Martin mi je to uvek pomalo zamerao…
– E vidiš Džok, da si član Saveza, sad bi to sve išlo puno lakše…
Tri posleratna druga